Iole pažljivom čitaocu, ovaj tekst na samom početku izaziva sumnju: Zar ustavni poredak u Srbiji postoji? Slučajni građanin Srbije je u pravu. U Srbiji ne postoji ustavni poredak. Dokaza je pregršt do mere da je period od 2012.godine, do danas prepoznatljiv samo po urušavanju ustavnog poretka, bez mogućnosti da se prepozna bilo kakav vidljiv institucionalni napor ka očuvanju ustavnosti. Zato bi navođenje ustavnih udara prevazišlo obim ovog ogleda. Toliko je napada na ustavni poredak da se negacija ustavnog poretka pretvorila u uslov naše političke i svake druge svakodnevnice, odnosno kako lucidno zaključuje Bodrijar „zbog suviše realnosti više ne verujemo u nju!“. Međutim, pokušaji skrivanja narušene ustavnosti i nemoć nesaglasnih da ovu činjenicu saopšte javnosti, dobijaju svoje karikaturalne obrise, tako da se srušeni ustavni poredak, kao senka i dalje nadvija svojom razornom snagom nad stvarnošću i ostavlja posledice: pritvori, presude, naučni članci, odluke ustavnog suda i sl. Iz tog razloga, uz rizik da se pretvorim u apologetu ništavila, ovim tekstom želeo bih da kroz prizmu poslednjih događaja ukažem na stanje onoga što se danas u Srbiji naziva „ustavni poredak“, ali jedino sa ciljem da dokažem da ništavilo predstavlja suštinsko obeležje simulakruma, što u krajnjem predstavlja prilog tezi o Srbiji kao koloniji leta Gospodnjeg 2023.godine.
Zato, kako bi rekao Bulgakov „Čitaoče za mnom!“
Nekolicina „junaka odbrane izborne volje građana“, su nakon što su polupali prozore na zgradi „starog dvora“, potpisali sporazum o priznanju krivice za delo nasilničko ponašanje na javnom skupu u sticaju sa krivičnim delom pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja – kako je to Više javno tužilaštvo u Beogradu slavodobitno saopštilo (https://beograd.vjt.rs/saopstenja/saopstenje-445/).
Kako je moguće da se u događajima od 25. decembra 2023.godine, u odlukama tužilaštva steknu elementi čak dva sasvim različita krivična dela. Jedno je nasilničko ponašanje na sportskoj priredbi ili javnom skupu iz člana 344A Krivičnog zakonika, dok je drugo delo oko kojeg je postignuta saglastnost – pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja iz člana 309. Krivičnog zakonika.
Ne ulazeći u razloge traženja i pronalaženja sticaja ovih krivičnih dela – to ostavljam glasnicima simulakruma, jasno je da ne postoji ni jedan pravnologički, teorijski ili materijalnopravni osnov za prepoznavanje i poistovećivanje ovih krivičnih dela. Ukoliko i apstrahujemo pojmove kao što su aktivan subjekat krivičnog dela, pasivan subjekat dela, objekat zaštite, zahtevani oblik krivice kod ovih dela, sramota Višeg javnog tužilaštva u Beogradu nije ništa manja. Šta tek reći na opasku da se u domaćem krivičnom pravu primenjuje princip „konzumpcije“ (specijaliteta, inkluzije, supsidijariteta i sl.) prema kome prisustvo elemenata više različitih ili raznorodnih krivičnih dela ne podrazumeva automatsku osudu za svako od prepoznatih ili mogućih krivičnih dela. Ili je anglosaksonsko pravo potpuno prevladalo našim kontinentalnopravnim uzorima i zakonskim rešenjima.
Ovo je zgodno mesto za jednu ilustraciju. Istog dana kada VJT u „kamenovanju“ skupštine grada Beograda, prepoznaje napad na ustavno uređenje, Vlada Srbije priznaje registarske tablice pobunjenika iz Prištine. Zanimljivo je kako Više javno tužilaštvo u Beogradu u svojoj doslednosti u primeni prava i ingenioznosti u tumačenju prava, nije prepoznalo napad na ustavni poredak u činu priznanja separatističkih državnih simbola ili u radnjama direktora „Elektrosevera“ pre par nedelja kada je izvršio predaju elektroenergetskih objekata pobunjenicima u Prištini – makar kao zloupotrebu službenog položaja. Ali, selektivnost u primeni prava uvek je pouzdani znak nefunkcionalnosti pravnog poretka, sa tim što je u našem slučaju ograničena na određen broj pažljivo odabranih „izgrednika“, po starom pravilu – Casus sentit domunus (slučaj škodi onom koga zgodi).
Sve navedene anomalije jasno osvetljavaju scenu i svedoče o životu u simulakrumu. Država bez pravnog poretka ne postoji (podsećam na uvide Mišela Tropera da „država nije stvarno biće, psihološko ili društveno, već samo personifikacija pravnog poretka“, te da „pravni poredak definišući supstancijalne elemente – teritoriju, narod i javnu vlast određuje pojam države“, Olivijea Boa „Iako država može sve, država ne može da ugrozi svoje konstitutivne elemente“.
U kontekstu teze o životu u simulakrumu, jasno je da svrha sporazuma o priznanju krivice o napadu na ustavno uređenje, u suštini predstavlja uspon novoprouzrokovane i nepravne realnosti u vladajućem obrascu simulacije. Ono što zabrinjava jeste činjenica da će simulacija nastaviti svojim pobedonosnim hodom. Od ovakvih presedana, samo je korak do d(a)na kada će se svaki verbalni, čak i nasilni akt, pretvoriti po automatizmu u napad na ustavno uređenje, a svaki građanin u „jazavca pred sudom“. Kako danas potencijalno krivičnoodgovorno zvuče čuvene sintagme popularne kulture „…Boce s`benzinom su napunjene…barikade su spremne“ (Džoni Štulić), te „Bacaj kamenje na sistem, pogodak pravo u centar“(Darkwood Dub).
Međutim, simulacija, nikada nije apsolutna kategorija, i njeno selektivno oslanjanje na (ono što se označava kao) pravni poredak predstavlja fundamentalnu karakteristiku simulakruma. Zato se napad na ustavno uređenje prepoznaje u verbalnoj izjavi novinara Dejana Petra Zlatanovića, ali se ne prepoznaje u Briselskom sporazumu, Sporazumu iz Vašingtona ili tzv. francusko-nemačkom predlogu.
Ono što protagonisti kolonijalističkog opredeljenja u Srbiji ne shvataju, to je da simulakrum ipak podrazumeva reverzibilnost ali u svojim dramatičnim formama. On nije sveobuhvatan, već ograničen jer nema kapacitet univerzalnosti, budući da se ne zasniva na vrednostima. Simulakrum ima svoj početak i kraj. Početak je uvek negacija postojećeg pravnog poretka. Kraj je sadržan u haosu. Zato će se i ovaj simulakrum u koji se pretvorila Srbija, srušiti kao kula od karata. Na žalost, iskustvo kroz doživljaj uvek nosi sa sobom određenu cenu. I tu cenu plaćaju svi! Ako neko ne veruje, neka pita Srbe iz Krajine, Jermene iz Nagorno Karabaha ili Srbe sa Kosova i Metohije.
Ali, procesi su previše odmakli i više nisu povratni, kroz izborne rezultate ili nikad prekinute reforme pravosuđa. Zato i ovaj događaj treba shvatiti ne kao kraj, već kao ubrzano kretanje ka novom početku.
Autor teksta:
Dr Goran V. Đorđević.
Nina Mihajlović,
Kuršumlija bez cenzure.