Pismo jednog mladog sugradjanina
Pre neki dan su radnici u izraelskoj firmi „Wood Feel“ otpočeli štrajk zbog neizmirenih plata u proteklih nekoliko meseci. Tamo ih ima jedva desetak, a najavljivano je da će ta firma zaposliti oko stotinu i pedeset ljudi. Ko je čoveku koji nije u stanju da isplati ni deset ljudi dozvolio da otvori fabriku i to baš pored vrtića „Sunce“?
Radnici „Šik Kopaonik“ su takođe štrajkovali jer godinama nisu prijavljeni na birou. U namenskoj industriji u Pljakovu, ne postoji nikakav konkurs za zapošljavanje, možete misliti kakvi su tamo kriterijumi da se dođe do posla. Naravno, kod lokalnog hazjajina se to ne dovodi u pitanje. Pošto je pokupovao sve što se pokupovati može, on i njegovi puleni se neće smiriti dok ne obezbede i svoje deseto koleno.
Sve ovo pišem jer sam relativno mlad čovek, ovde živim otkad sam rođen. Većina mojih drugova više nije ovde. To su mladi ljudi, dosta njih je završilo fakultete. Za njih ovde jednostavno nije bilo mesta. Jer ovde ako nisi nečiji, ako misliš svojom glavom, nisi poželjan. Zaobilaze te jer si pretnja, mada to nije slučaj samo u našem gradu već i u celoj zemlji.
Ovo pišem jer i dalje verujem da u ovom gradu ima vrednih, pioštenih, radnih i učenih ljudi. Znam da sve deluje sivo, ali Vas molim, ako ipak naiđe tračak svetla, nemojte namicati roletne na prozore. I nemojte zatvarati oči pred zlom, možda baš sutra zakuca na vaša vrata!
I zapamtite , ovo je i naš grad!