Vremena se menjaju.
Juče nije kao danas, a danas će već sutra biti juče.
Ono što se kroz vekove nije promenilo jeste uloga žene na Balkanu. S velikim razočarenjem priznajem da je moja prabaka Rosa koja je izrodila sedmoro dece, kad god bi u kući zaplakala devojčica govorila “ siroto ono, rodio se još jedan sužanj. Žensko je za muku.“
Tempo života nametnuo nam je niz promena. I u ponašanju i u stavu prema porodici i deci.
Često se ženska deca osamostale da ne budu na teretu ocu, majci , mlađima. Odu u “ beli svet “ da pronađu i sebe i svoje mesto. Da li je lako u kofer spakovati majčine suze i očevo drhtanje brade? Nije.
Da li je lako noćima sanjati svoj grad, park, ulicu i kuću ? Nije. Nije ali ako ne želiš da te društvo targetira kao nesposobnu da stvoriš život bez roditelja da ti drže leđa, moraš. Slabost se u ovom društvu ne oprašta. Progutaš sebe, emocije, baciš ih na dno srca i juriš napred ne znajući šta te čeka. Pa posle svakog postignutog uspeha zamišljaš mamu i tatu kako se ponose tobom. Posle svakog poraza u sebi vrištiš za njihovim zagrljajem , ali brišeš suze – nisi ti kukavica!
Preživiš različite krahove u ljubavi, sama.
Od navalentnih muškaraca, zaštitiš se gardom. Jer ni na sekundu ne zaboravljaš da nije svaki muškarac tvoj tata.
S druge strane, završiš školu, udaš se za voljenog, izrodiš mu decu. Male kopije njega i sebe. I taman smatraš kako se život odvija u pravom smeru, on nađe ljubavnicu. Tamo neku koja ne mari za tvoju decu, koja ne mari za tvoju bol. Više mu nisi lepa. Više nisi pametna… Smetaš u krevetu, kuhinji… Smeta kako dišeš.
Vrištiš sama i dok ti u ušima bubnji od njegovih šamara kroz glavu ti prolaze slike tvog oca.
Voliš ga toliko da mu nikad ovo ne bi priznala. Toliko da ga nikada ne bi razočarala. On je tvoj otac, tvoj vitez , tvoj uzor. Sakriješ modrice i guraš dalje.
Dok te ne ostavi u lokvi krvi. I tad opet misliš “ samo da me tata ne vidi ovakvu, to bi mu slomilo srce“ . Misliš o njegovom srcu dok tvoje staje. Zauvek.
Očevi, vi ste oslonac i najveći zid odbrane svoje porodice.
Učite ćerke da u njegovom srcu treba da budu prve. Da njegove ruke treba da nastave da miluju njihovu kosu tamo gde su vaše stale. Da ti dlanovi treba da budu utočište njenom licu kad je uznemirena , a ne da budu oruđe koje će ih unakaziti. Fizički i emotivno.
A ako sve to ona u njemu nema, naučite je da je očeva kuća uvek njen dom. Da ona uvek ima gde da se vrati. Da je vaše naručje njen dom.
I učite je na vreme. Od malena.
Pričajte joj dok odrasta umesto da pričate grobu u koji će je poslati neki psihopata kojeg nije htela da napusti da vas ne bi razočarala.
U znak sećanja na Nizamu Hećimović i sve žene žrtve nasilja.
Svim mojim Topličankama širom Srbije i celog sveta.
Nina Mihajlović, Kuršumlija bez cenzure