Svaki dan naletim na mnoštvo informacija.
Danas mi je pažnju privukla Nikole Radovanovića koji je nedavno štrajkovao pred hladnjačom Gornje polje u Lepencu.
U objavi stoji da se agonija ipak nastavlja i da problem isplate neće biti u potpunosti rešen.
Nikolu sam kontaktirala ne bih li saznala o čemu se radi i to podelila sa vama u nadi da će to biti od koristi i pomoći u nalaženju rešenja.
Evo šta na ovu temu kaže Nikola:
„Evo sta se desava. Vlasnik hladnjace tvrdi da mu je odobren kredit i da mu je novac legao na racun, ali, stvar je u tome, kako on kaze da mu je odobren maksimalan iznos kredita koji je mogao da dobije i da ne moze da pokrije celokupna dugovanja da isplati sve. Konkretno je rekao da mora da potpisemo sporazum u kome prihvatamo da nam malinu isplati na 400 din/kg i da se odricemo 100 din/kg, jer je proslogodisnja cena bila minimum u celoj zemlji 500 din/kg i da kupinu plati po dnevnim cenama. Znaci ako je covek predao 2.000 kg maline iznos koji mu duguje na 500 din/kg je milion dinara, a ako se umanji za 100 din/kg to je onda 800.000 dinara i covek je automatski u gubitku 200.000 dinara.
Mi smo vlasniku dali predlog da se odreknemo prvo 30 din/kg, on nije prihvatio, pa smo mu dali predlog 50 din/kg on ne prihvata.
Samo 100 ili nista da ne dobijemo takoreci.“
A ja se evo pitam, da li je realno, ljudski i normalno očekivati da se neko odrekne svog teško zarađenog novca, kolika god suma bila u pitanju?
Da li vlasnik zna koliko je finansija, fizičkog rada i vremena svaki malinar ponaosob potrošio do berbe? Tek o berbi da ne govorimo.
Da uzmemo u obzir da Nikola i njegove kolege pristanu na sporazum po kojem se odriču i tih 100 dinara po kilogramu. Kome ide razlika? U čijem džepu će završiti?
O ovome i svim daljim dešavanjima, obaveštava ćemo vas i dalje.
Nina Mihajlović,
Kuršumlija bez cenzure