Bila jednom jedna zemlja.
Zemlja u kojoj su lažovi nicali kao pečurke, a lopovluk se širio kao ambrozija. Ili kako Ana voli da kaže, kao palamida.
Bila jednom jedna zemlja gde je moral proporcionalan inteligenciji Jelene Karleuše.
Čast na nivou obrazovanja Miljane Kulić.
Odanosti i lojalnosti na nivou pristojnosti Vojislava Šešelja.
Pola zemlja, pola rijaliti.
Čudna zemlja, slažem se. A Veliki Brat u ovom rijalitiju – jedan Šizoje. I to kakav Šizoje!
Šizoje koji bi bio u stanju da sedi ne na dve, nego bi se razapeo samo kad bi to značilo da će do kraja svoga postojanja biti glavni i odgovorni urednik i scenarista ove tragikomedije kojoj je ime SRBIJA.
Da, izabrala sam pravi termin za opis jer, da nije žalosno, bilo bi zaista smešno.
Da bar gledamo sa strane, da nas se bar ne tiče… Tad bismo se možda i složili da čitav ovaj scenario izgleda kao miks Žeksove Zadruge i Mrak filma.
Ako bismo se osvrnuli na Skupštinu Srbije i na narodne poslanike potvrdili bismo onu staru “ i od goreg ima gore „.
Za govornicom čitav Diznilend. Počevši od Gargamela i Štrumfete ( Orlić i Staša ) , preko Pinokija (Vučić) pa sve do Azraela ( Brnabić ) , da ne brojimo dalje.
Ako bismo se pak , osvrnuli na ulicu, tu su neki fini momci u crnom. Verovatno monasi pri hramu sv. Žvalontija koji, jer im vera nalaže batinaju ulicom sve što im dođe pod ruku. I starce i žene i decu.
Da , bila jednom jedna Srbija. Jedna Srbija položena na kosti kosovskih junaka. Bedem su joj kosti junaka Gvozdenog puka. Nebesku joj stražu drže junaci sa Košara. Bila jednom jedna Srbija. Srbija koje više nema.
Ovo u čemu mi živimo, moje država nego privatna prćija. Nije zemlja nego imanje dvojice lopova i ubica iz iste kolevke.
Ovo je nakarada u kojoj sve ima cenu.
Žene se prodaju za moć i novac.
Muškarci za mnogo manje. Za ono što ženu čini ženom, bar u biološkom smislu.
Nije da se žalim , samo primećujem.
I mada mi razum kaže „spavaj mala moja, nije to za ljude“, ja kao za inat , nikad budnija.
Kakva šteta.
Nina Mihajlović.