Narod naš je poznat po mudrim pripovetkama kojima je vekovima opisao stanje i pojave u društvu i na taj način usmeno zabeležio i sačuvao ono što su se Turci, poturice, posrbice i ostali slični trudili da sakriju. Stoga ćemo se i mi potruditi da usmena kazivanja na papir turimo i tako od zaborava sačuvamo.
,,U davna pradavna vremena u jednoj čaršiji življaše neki narod. Tu je bilo svijega i svačega a međ njima raznijeh likova. Jedan od njih igrom prilika promijeni vjeru i ostade kad njegovi daleko pobjegoše. Kao žal za vremenima tim kad su zulum narodu srpskom činili on na šupljoj glavi brkove ostavi, da ga na ta vremena sjete. Vremenom a i raznijem drugima stvarima se posluži i dokopa džandarskoga posla gde bi mogo svoju potrebu da bije i kinji narod po zakonu činio. Dugo dugo on je narodu zulume činio i niko do njega tada srećniji bio nije. Nema veće sreće ajvanu nego kad nekoga na muke ture i u tamnici kostije lome. Toliko se osilila bagra da i svoje džandare na sred čaršije šamarao. Niko ga volio i cenio nije ali je narod od njega zazirao. Podmuklo je pašče bilo i raznije podmetanja činilo, kako bi se svetilo svima koji pred njim glavu ne podvijaše a takijeh je navijek bilo.
Koliko je narod i one pod njim maltretirao još je veći sluga prema onijema iznad sebe bio. Voleo je mnogo da ispriča poniješto gore što bi nekome zla nanijelo a njega na lestvici podiglo. Dugo oni isti kao on iz Stambola njega pozivljaše i za stanje u kasabi pitaše. Sada mladi takije pevaljkama zovu . Taki ni kao doušnici registrovani nijesu. Ulizica moćnima uvijek je bio a tek kad u varoš neko od onijeh većih dođe, merak mu je bio sa takijem u društvu biti i kahvu popiti, nebi li sebe tako bar malo pred drugima podigo. No brzo ga ocjeniše kad od naroda glasove čuše. Kažu od tad i golubovi njegovu blizinu izbjegavaju.
Volio je on i po ženama hoditi no jadan nije znao i o tome u narodu priče još kruže. Od onije kad je kočijama pijan slijetio sa puta pa krivicu i štetu na drugoga džandara svalio do one još čuvenije da je nekakvije ženetine iz susedne kasabe doveo no ga one jadnoga napiše i polugolog i pijanog ostaviše a kočije mu po sred obližnje varoši ostaviše. Posluži ga sreća pa u jednu mehanu sa tečnijem imenom neki čovijek mnogo takijeh iz daleka dovede i za pere nudiše. Velikije sreće bi za njega, sve to on vešto od zakona sakri i onima gore ne javljaše ništa a za uzvrat gazda od mehane moraše mu jednu po jednu izvoditi na raznija mesta, obićno na raskrsnicu malo ispod mehane. Nije bilo gledno da se on u mehani pojavljuje i sa ostalima na spratove penje. Trebalo je moral održati, na narodu ćeif terati i za to dukate uzimati. Niđe lepše za ovaki ološ nema.
Vreme prolazilo pa neki videše i njega oteraše, no se rđa nekijem čudom vrati ali ne smijede više zulum narodu činiti i zbog toga mu prosta duša i dan danas pati. To nekako potrebom za dukatima prikriva a kako bi voleo da se ,,tursko“ vreme vrati. Samo na neki dan da se vrati da mu mesto vrate i ključeve tamnice dadu. Koliko bi se on samo kostiju nalomio onijema koji ga nikada za crvljivu šljivu j…. nisu i mnogija onijema koji mu u oči rekoše kaki je šljam i ološ . Ma samo neki dan da ih on vezane polomi jer ovako ološ ljudski na put im ne smije stati…“
Nastaviće se
Narodna pripovetka Zulumćar 1 deo
Kuršumlija bez cenzure
1 komentar
E deco, deco…
To kao nekad u Topličku Noć. Neke moje kolege nisu imale m… da se penju na sprat isto. I isto im izvodili žene na krivinu tamo malo dalje od kafane. Neverovatno kako se jajare kroz vekove ne menjaju.