Međunarodni praznik rada Prvi maj je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta iskazuju opštu solidarnost radništva i obeležavaju sećanje na dostignuća radničkog pokreta, odnosno žrtve koje su pripadnici radničkog pokreta podneli kako bi se izborili za veća radna prava. Prvi maj je proglašen međunarodnim praznikom rada sa namerom obeležavanja sećanja na demonstracije radničkog pokreta 1886. godine, koje su održane u Čikagu.
Dan sećanja na žrtve koje su pripadnici radničkog pokreta podneli kako bi se izborili za veća radna prava. Dan kada radnici treba da uvide da samo solidarni mogu da se izbore za svoja prava. Gde smo sad?
Kod nas se ustalio nakon drugog svetskog rata i kada je uz veštu propagandu od dana koji obeležava borbu za prava radnika prerastao u dan za roštilj i piće. I tako to traje već pedesetak godina i ne menja se. Taj dan slavimo obično u prirodi i često to rade oni koji ne rade, deca, studenti….. I tako segment po segment obesmišljena je borba radnika za svoja prava.
Kako je 1. maj dan za radnička prava izgubio svoj smisao.
Obesmišljavanje školovanja, tj. diploma. Nekada su se na foru završavale osnovne škole, zanati i to preko večernjih šlkola ali i za keš. Svi pamtimo Čkalju i scene iz večernje škole. A onda dođoše školovaniji pa sad imamo lažne fakultetske diplome pa čak i lažni doktorate. Da stvar bude crnja zauzimaju vrlo važna mesta u državi i lokalnim samoupravama.
Nacionalna služba za zapošljavanje apsolutno neefikasna. Zapošljavanje preko veze bilo i biće ali stepen toga je dostigao neviđene razmere. Samo članovi partije. Uvede se zabrana zapošljavanja pa se preko privremenih poslova još bolje ucenjuju radnici. Pa gerento domaćice, javni radovi. Što više normi i institucija to se broj zloupotreba povećava. Pa strane kompanije u kojima radnici rade za džabe. Dobijaju oni plate nekoliko puta manje nego u istim fabrikama u susednim državama ali od naših para. I ne samo to nego i preko toga. Subvencije od nekoliko hiljada evra do neverovatnih 100.000 evra. Zašto nismo dali našim firmama začuli su se vapaji. I kao da se samo to čekalo tek nastaje pljačka. Lokalni tajkuni zgrću milione evra u najsiromašnijim opštinama i pri tom zaštićeni.
A ko se ikad i zaposlite tek nastaje priča. Stručnost i zakonit rad postali su omraženi. Poltronizam, saučesništvo u mućkama uz sitne povlastice postale su svakodnevica. Seksualna i politička zloupotreba dostigli su nesluđene granice, a na žalost postaju sve više opšte prihvaćene. Pa se došlo do toga da se mnogi sami-e nude. Radnici zamislite hoće da rade za plate. probrani uz razne mahinacije mogu i dodatne skrivene bonuse da ostvare. A uzurpatori tih prava obično postanu politički lideri i tako da dobiju mogućnost da još više krše sve to.
Sindikati. U nekim stranim fabrikama su zabranjeni. Radnici nose pelene. Državni sindikati hvale vlast, korumpirani preko svih granica kao i ostali deo društva. Direktori isteruju službenike koji hoće po pravdi. Drugi pak ni sudske odluke ne poštuju i ne vraćaju na posao. Dokle više? Treba li nam nešto drugačije.
Pa šta ćemo? Dobro je ovako ili da menjamo?
Zvezdan Ristić