Ljudima je teško da podnesu istinu, razumljivo. Naročito onima koji sebe vide boljim ljudima nego što jesu. Teško im pada kad im se istina kaže ili napiše. Teško se odriču slike koju su sami sebi o sebi izgradili. Pozivaju se na sve ono što nemaju : čast, obraz , veru, kulturu, pristojnost dostojanstvo.
Veličajući svoj lažni moral pokušavaju da sakriju sve svoje krvničke poteze, sve svoje niske udarce, sve svoje izdaje. Od bezazlenih tračeva do izdaje prijatelja, ideje i države. Onda se pravdaju kako je to bilo za više ciljeve, najpre za očuvanje svrhe, stava i ideje, a onda i ljudi koji su im važni. A sve je, u stvari samo čuvanje sopstvene sigurnosti, kako novčane tako i one druge, političke i etičke.
Kad ono ni politike , ni etike ni slova. Nije se ni prošlo tuda. Ne misli se o dobrobiti naroda, već samo o sopstvenim ciljevima. Bolesni se nazivaju ludima, a ludi borcima. Borci grebatorima, a grebatori patriotama. Patriote izdajnicima, a izdajnici herojima.
Heroji ratnim zločincima, a zločinci državnicima.
Dezerteri vojnicima, a vojnici cinkarošima.
U Srbiji izvrnutih vrednosti, Kosovo je kamen oko vrata nacije. Isto ono Kosovo sa kojeg su vaše muževe i očeve vraćali u delovima, za neke vam izjavljivali saučešća, a oni s ratnim drugovima na braniku Srbije, s vama u mislima i sa željom da zagrle decu ponovo, ali nikad po cenu toga da predaju Kosovo.
A danas ga deli i rasparčava onaj čiji otac ni brat nisu bili na Kosovu kobne ‘ 99 , koji nikad nije osetio težinu gubitka, nikada spavao u rovu, nikada osetio strah za sopstveno dete.
Koliko još treba da vas ponizi, šta još treba da uradi, koliko moralno da vas osakati da najzad kažete da je dosta?
E moja Srbijo…
Nina Mihajlović pokret LJUBAV VERA NADA