A, prijatelji su odlazili…
Objavljeno 30/10/2022 od strane dvaujedan
Polako su prestali da zovu a potom i da odgovaraju na pozive, prijatelji…
Ne svi, mnogo njih, ali ne svi.
Ljutio sam se, ubeđen da imam prava na ljutnju, i iznova sebe sahranjivao pitanjem: „Zašto, čime sam to zaslužio?!“
Valjao sam im, valjali su i oni meni, i sve je to valjda bilo to valjanje jedni drugima do trena kad više ne valjamo ni sebi samima, šta znam..?
Zapravo, ja sam ostao na istom onom mestu gde smo se rastali, vratio se i još koji korak nazad, a oni su, normalno, nastavili kud su išli, a ja sam bio ljut valjda zato što ih nisam povukao u glib sa sobom?
Možda to nisu bila najiskrenija prijateljstva sa njihove strane ali svakako nije bilo ni sa moje, jer ako sam ja stao odakle mi prava da očekujem i od njih da zastanu?!
Lakše mi je bilo da se ljutim na sve druge osim na sebe, lakše je potonuti u samosažaljenje no plivati uzvodno, najlakše je pitati se: „Bože, zašto mene?“
A, zašto ne mene, zašto bi nekoga drugog?
Nije me vera no maloverje ustavilo u koraku, ništa Bog nije učinio što nisam molio da učini!
Zašto bi ljudi zvali, koga da čuju, čoveka koji ne čuje sebe?!
Previše očekujemo od svakoga osim od sebe.
Gospod nam je dao da koračamo, a ne da se poštapamo o druge.
Osloniti se o čoveka znači podupirati se jedan o drugoga a ne biti mu kamen o vratu.
Jesu li me prijatelji izneverili što nisu hteli sa mnom put dna, ili su valjali što su ostali na vrhu da pruže ruku kad zaištem..?
Tako nam je kako nam jer je vazda neko krivlji, vazda nam je dato manje nego što zaslužujemo, vazda se život ogrešio o nas, postali smo kivni na ljude koje se istinski i iz duše smeju…
Ne prašta se osmeh, ne prašta se što je dobrome čoveku dobro, ne prašta se čak ni što je nečija muka veća no naša jer ako smo u osmehu pali daj barem u muci da budemo prvi, da je nosimo ko znamenje, da gorimo ognjem koji će spaliti što više i što dalje…
Dobri smo ljudi koji su, nažalost, svikli da se pitaju: čemu biti dobar kad mi se lošim vraća?
Uopšte nije važno kako nam se vraća dok god ne odstupamo od dobra jer ne vraćaju nam drugi no sami sebi!
Po čemu mi je dato manje nego što zaslužujem?
Stanemo li pred Gospoda sa: „Bože, hvala ti“, ili „Bože daj mi“?
U crkvu odlazimo po utehu umesto sa utehom; novcem na ikoni kupujemo umesto da darujemo; laktamo se i uspinjemo na prste da nas Bog jasnije vidi jer kupio sam veću sveću, ostavio više na ikoni, okitio sam se brojanicama, došao sam pre…pripada mi više!
Umesto odgovora imamo izgovore (ja naročito); ne pitamo se međusobno no se svađamo pitanjima; ne razgovaramo- nadgovaramo se; tražimo da nas saslušaju a nikoga ne čujemo…
Groblja su nam zatravila, dedovine zakorovile, crkve su nam blizu ako nema kafića gde bliže, porodica je od stuba postala pritka…
Ne kudim nikoga, polazim od sebe- ištem od Boga i ljudi a šta sa dao?
Ne materijalnoga, glupost je to, no šta sam sebe dao sve štedeći da mi ne zafali sebe, a gde čoveka štedimo u sebi najmanje ga ostane!
Sve može da se istroši do čoveka, dobrote i vere.
Ako sam šta naučio u posrtanjima jeste da me je najviše bilo kad sam najmanje mario koliko će me ostati.
Kad sam u crkvu prestao da svraćam a počeo da odlazim- Gospod me je poznavao gde stanem u gomilu a ne gde se izmakne od nje.
Kad sam se za muku zahvaljivao muka me je darovala dobrim, jer muka je onolika koliko ne vidimo dobra u njoj.
Nisu se vratili oni prijatelji, prstao sam i da očekujem i da se ljutim, vratio sam se ja, oni su nastavili kud su pošli a moje je da ih stignem, da želim to, pa će me negde i sačekati…
Na posletku, beznađe je jednako put kao i svaki, a ne vodi nikud samo ako ne pođemo njime.
Nema teških staza, no lakih izgovora!
Čim zakoračiš nema tu više beznađa, ko hodi njemu se ukazuje…
Nema mraka bez svetla- ni svetla bez mraka.
Valjamo koliko se molimo za one što su otišli od nas da stignu kud su pošli.
Ako mi je pretežak krst odakle mi prava da se ljutim što me nisu poneli ko kamen…
Ako ništa, da nisu otišli ne bismo znali ko će ostati, a većina je ostala, pa nek je to i samo jedan čovek.
Ko uz sebe ima jednoga čoveka, u ova vremena, taj ima čovečanstvo celo!
Ko uz tog čoveka ima i u sebi čoveka- taj se još za života navekovao.
Hvala ti Gospode za svu muku, jer kako bih dobro poznao da ga nisam s muke stresao?
Hvala ti što si mi dao taman koliko zaslužujem, da je više zaboravio bih da dajem, a šta bih onda imao da sačuvam do onoga što je sad nečije.
Čovek sam dok znam koliko mi ne treba, koliko mi treba zna čovek do mene koji jednako zna koliko mu ne treba.
Zaista će nam biti bolje tek kad budemo bolji (reči divnoga patriajrha Pavla)
Mihailo Medenica